Zemljotres u Crnoj Gori 1979. godine

U mom životnom vijeku bila su četiri velika zemljotresa na području bivše Jugoslavije: skopski, banjalučki, crnogorski i ova još uvijek aktualna serija potresa u Zagrebu i okolici. Od ova četiri, ja i dan-danas imam izuzetno živu i preciznu sliku sebe i svog okruženja u vrijeme skopskog i crnogorskog zemljotresa. Ovo je kratka priča o ovom drugom.

Bio je vikend i moji su bili otišli na vikendicu, a ja sam bio sam u kući i spavao sam snom pravednika poslije, nije teško pretpostaviti, burne i duge prethodne noći. Potres je bio tako jak da me je probudio i, bogme, dobro prepao. Brzo sam se digao iz kreveta i stao pod štok od vrata svoje sobe. Nakon 10-ak sekundi sve se smirilo, a ja sam se, nemajući pojma šta drugo da radim u te rane jutarnje sate, vratio u krevet. Nije prošlo malo, zvoni telefon. Ne sjećam se ko me je nazvao, ali znam da je poziv bio da se hitno spremim za put jer idemo isporučiti pomoć u Herceg Novi gdje se desio jak zemljotres. Spremim se na brzinu, ostavim poruku roditeljima da sam na valovima mog hobija odjedrio u Crnu Goru i da ne znam kad ću se vratiti…

U narednih sat-dva okupila se ekipa koja je trebala da dostavi jedan VHF repetitor i nekoliko FM radio stanica u postradalo područje Boke Kotorske. Tokom prethodne godine Savez radio-amatera BiH nabavio je određenu količinu Yaesu repetitora i kanalnih FM stanica, sličnih ovoj na donjoj slici. Godinu prije ove crnogorske epizode, u aprilu 1978. godine, jedna mala ekipa predvođena Vlajkom, YU4CD (SK), išla je na Trebević, gdje smo postavili jedan od tih repetitora. Nekoliko klubova i pojedinaca posjedovali su FM stanice za 2-metarski opseg, pa je trebevićki repetitor tih kasnih sedamdesetih bio svjedokom mnogobrojnih i dugotrajnih razglabanja dokonih sarajevskih radioamatera na svakojake teme. Kako to, uostalom, i dolikuje UKV FM-ašima i SSB skedašima na 80-metarskom opsegu…

Pošto je oprema koju smo namjeravali odnijeti u Crnu Goru bila u vlasništvu Saveza, logično je bilo da na put krenu Josip Karačić, YU4BZ, koji je u to doba bio predsjednik Saveza, i Zingi (SK), tehnički sekretar Saveza, koji je bio zadužen za knjigovodstvo cijele akcije. Ostali su bili članovi našeg Kluba: pomenuti Vlajko, zaljubljenik FM tehnike ali i chatovanja preko FM kanala, Slavko, YU4DM, i Sejo, YU4DN, koji su u Klubu važili kao tehnički magovi, i ja, Zoran, u to doba sa SWL znakom YU4RS-Ø73. Mene su vjerovatno poveli jer sam se na prethodnoj akciji postavljanja repetitora na Trebeviću pokazao kao dobar Šerpas, tj. dečko koji može ponijeti dosta opreme uz snijegom pokrivenu planinu.

Prva pauza je bila u mjestu Slano kod Dubrovnika. Tu smo svratili na ručak i osvježenje u kuću Josipovih roditelja koji su nas izuzetno lijepo primili i ugostili. Pršut i vino su bili tako dobri da smo starog Vlajka jedva uspjeli nagovoriti da krenemo dalje.

Kad smo stigli do Herceg Novog bilo je kasno popodne, prilično oblačno, ljudi uplašeni, grad utihnuo. Smjestili smo se u dvorište kuće nekog YU6 amatera čijeg se imena i pozivnog znaka, nažalost, ne sjećam. Tu je dogovoreno da će taj naš crnogorski kolega sutra ujutro svojim autom (mislim da je bila Lada Niva u vlasništvu lokalne elektrodistibucije) odvesti ekipu za postavljanje repretitora na Lovćen, a da ćemo Zingi i ja ostati u Herceg Novom i testirati pokrivenost i kvalitet signala. Ja sam bio malo razočaran jer tu za mene i nije bilo baš nekog posla, pa mi se ostatak cijele te epizode i nije baš urezao u trajnu memoriju.

Uglavnom, prespavali smo tu u dvorištu, ko u autu, ko u vreći na otvorenom. Ujutro je krenula akcija instalacije repetitora i sve je prošlo bez problema. Supruga našeg domaćina je skupila hrabrosti i ušla u kuću da pripremi ručak za ekipu iz Bosne. Zingi je drijemao u autu, a ja sam malo prošetao gradom. Nije tu, međutim bilo ništa lijepo da se vidi, pa sam se vratio u “bazu”. Uskoro je stigla i ekipa sa Lovćena, te smo ručali, lijepo se pozdravili sa našim domaćinima i krenuli kući u Sarajevo.

Ovo je moje sjećanje na radioamatersku solidarnost u vrijeme crnogorskog zemljotresa, a kako je sve to vidio i opisao Mirko S. Mandrino, tadašnji sekretar Saveza radio-amatera Jugoslavije, čitajte u uvodnom tekstu časopisa Radio-amater iz juna 1979.